Biografija

Prvi boravak u zatvoru

Po završetku rata, a na zaprepaštenje tadašnji komunističkih vlasti, organizacija nastavlja raditi sa obnovljenim entuzijazmom. Njeni aktivisti Mladi muslimani su za početak dobili diskretno (pred)upozorenje, a kada ono nije urodilo plodom, dat je nalog za njegovo hapšenje. Tako se Alija Izetbegović prvi put obreo u zatvoru. Budući da se nalazio na odsluženju vojnog roka tadašnje FNRJ, vojni sud ga je osudio na tri godine strogog zatvora, u koji je otišao marta 1946., a iz kojeg je izašao 1949. godine.
U toku istrage, Izetbegović je boravio u vojnom zatvoru kasarne „Maršal Tito“ u Sarajevu. Bio je smješten u sobu u kojoj je polovica zatvorenika bila osuđena na smrt. Među njima je, dok su čekali konačnu odluku „po žalbi na presudu“, vladala mučna atmosfera. Izetbegovićeva zatvorska kazna od tri godine smatrana je u takvom okruženju prilično blagom, jer su neki politički zatvorenici osuđivani na smrt ili duge godine zatvorske robije. Međutim, valjalo je, ni kriv ni dužan, iza zatvorskih rešetki proboraviti punih hiljadu dana i isto toliko noći. Prvo je upućen na izdržavanje kazne u Zenicu, ali već nakon dva mjeseca biva prebačen u Stolac. Ovdje je „preležao“ sedam mjeseci, pa opet biva prebačen na novu lokaciju. Ovaj put se radilo o „vaspitno-popravnom radu“ na gradilištu kod Boračkog jezera. Ironija sudbine je htjela da Izetbegović radi na budućoj zgradi UDB-e (Uprava državne bezbjednosti-jugoslavenska politička policija), gdje su se kasnije odmarali i „njegovi“ udbaši, ljudi koji su ga isljeđivati tokom istrage.
Poslije Boračkog jezera, Alija biva prelociran u Sarajevo, gdje ironija i dalje nastavlja svoje hirove. Ovdje, naime, zajedno sa ostalim zatvorenicima, Izetbegović gradi zgradu Centralnog komiteta Komunističke partije (CK KP)! Moguće je da je poenta odgojne mjere i bila u tome da politički neprijatelj komunizma grade njegove hramove!
Samotne zatvorske dane, mlađahnom Izetbegoviću olakšavala su pisma tople sadržine, koja je razmjenjivao sa Halidom, djevojkom koju je poznavao od svoje osamnaeste godine. Njih dvoje su se sastajali tokom cijelog Drugog svjetskog rata.
Kada je Alija otišao u zatvor, kontakte su nastavili preko pisama u kojima su opisivali svoja osjećanja, izražavajući poštovanje i ljubav jedno drugom, što je razdvojenost samo još više snažila.
Posljednju, treću godinu zatvora, Aliju su uputili na mađarsku granicu, na poljoprivredno dobro „Belje“ kod Belog Manastira. Tamo je sjekao stabla, te se dobro izvještio u tom poslu. Mnogo godina kasnije, sam Izetbegović se znao našaliti pa reći da, ako bi ikada bio primoran fizički zarađivati hljeb, onda bi se opredijelio da bude drvosječa: „Od svih fizičkih poslova – a radio sam mnoge – taj mi je najprivlačniji“, govorio bi.
Tu zimu 1948. na 1949. proveo je pileći ručnom pilom drva za ogrjev. Ova fizička aktivnost, uz dovoljne količine hrane, učinila je da se Alija do kraja treće godine zatvora sasvim oporavio. Po izlasku iz zatvora imao je 24 godine i izgledao sasvim dobro. Njegovi su plakali od sreće kada su ga ugledali snažnog, zdravog i u odličnom psihičkom stanju. Odmah nakon izlaska iz zatvora, kako se i očekivao, Alija se oženio Halidom. Bio je ponosan na njenu ljepotu. Smatrao je da je fizički puno ljepša od njega, premda su upravo njega mnoge žene smatrale privlačnim. Imao je upadljivo plave oči i, iako mlad, svojevrsni oreol robijaškog mučenika, zbog kojeg je bio poštovan i omiljen u svom okruženju.
Kao što je bilo prirodno da se oženi Halidom, tako je za one koji su ga bolje poznavali bilo sasvim očekivano da nastavi sa političkim aktivnostima. Preko Hasana Bibera, potpuno tajno, Izetbegović se ponovo povezao sa „Mladim muslimanima“. Tačno četrdesetog dana njihovog kontaktiranja, 11. aprila 1949., Biber biva uhapšen. U istrazi su ga strašno pritiskali da svjedoči o ponovnom Alijinom mladomuslimanskom angažmanu. On je, međutim, ostao čvrst, dok drugi članovi organizacije još uvijek nisu znali za Izetbegovićevu aktivnost. Tako je, zahvaljujući Biberu, ostao na slobodi, u kojoj, još neoporavljen od netom odležane tri godine zatvora, praktično još uvijek nije imao vremena uživati. Biber je na suđenju u julu osuđen na smrt, a revnosni komunisti su kaznu realizirali već u oktobru 1949. godine.
U okviru ovog procesa došlo je do masovnog hapšenja širom Bosne i Hercegovine, a počelo je provalom u organizaciju „Mladih muslimana“ u Mostaru. Zaplijenjeni su spiskovi i zapisnici sa sastanka. Uslijedila je simultana akcija u Zagrebu, gdje tadašnje vlasti hapse veliku grupu studenata, da bi sve kulminiralo procesom u Sarajevu, augusta 1949. godine. Neki od uhapšenih već su po drugi put osuđeni i poslani na izdržavanje zatvorske kazne. Kada se saberu presude iz svih političkih procesa protiv „Mladih muslimana“, dođe se do cifre od oko hiljadu godina zatvora. Time je organizacija bila potpuno uništena, svi važniji ljudi su se nalazili u zatvorima ili su ubijeni.
Postojali su, istina, pojedinci koji su i dalje nosili mladomuslimansku ideju u sebi, na tajnim sijelima nerijetko se i razgovaralo o ovome, ali to više nije bio organiziran rad koji bi se mogao artikulirati u konkretnu političku akciju.
U međuvremenu, Alija Izetbegović proučava jugoslovensko društvo, koje se deklarativno baziralo na socijalnoj jednakosti i istančanom osjećaju za pravdu. Međutim, prema Izetbegoviću, ovdje se radilo više o licemjeru, jer, dok je „obični svijet“ gladovao, postojali su tajni magacini iz kojih se snabdijevala komunistička vrhuška. Narod je jeo krompir i rižu, a povlaštena i ideološki podobna kasta živjela je u izobilju. Za njih je bilo svega, od mlijeka do čokolade. Istovremeno, svaka iole otvorena rasprava o povlasticama bila je okarakterizirana kao protivustavna i protivdržavna.
Izetbegović je deset narednih godina radio na građevinskim gradilištima, najviše u Crnoj Gori – sedam godina, gdje je upravljao izgradnjom hidrocentrale „Perućica“ kod Nikšića. Slobodno vrijeme pokušavao je iskoristiti za proširenje svog formalnog obrazovanja. Isprva je studirao agronomiju, da bi se na trećoj godini prebacio na studij prava. Diplomirao je u roku od dvije godine. Bilo je to 1956.