Biografija

Intelektualno sazrijevanje

Osim brige o goloj egzistenciji, te teme iz islama, Izetbegovića su i dalje zaokupljale teme koje su se, zapravo, nametale same od sebe: komunizam, kapitalizam, karakteri ovih društvenih sistema. Nikako se nije mogao pomiriti sa idejama koje je komunizam nudio za uzor i mjeru postojanja. Isto tako, duboko je bio povrijeđen licemjernošću s kojom su jedni aršini važili za siromašni obični svijet, a drugi za komunističke aparatčike, funkcionere, koji su uživali u izobilju i specifičnoj vrsti socijalističko-komunističkog hedonizma.
Izetbegović je zapazio da je suštinski problem SFRJ, kao i Balkana uopće, bio nedostatak demokracije. Zemlje koje su sebe nazivali socijalističkim međusobno su doživjele različit razvoj. Međutim, ono što se i iz površine analize moglo zapaziti jeste vrlo jak, gotovo odlučujući upliv markantnih ličnosti na stvarno stanje u tim zemljama. Iako su u osnovi imali istu matricu, realni uvjeti života običnih građana razlikovali su se od zemlje do zemlje, što je ovisilo od ličnosti koja ih je vodila. Podsjetimo se, Živkov – Hodža – Causescu – Tito, četiri različita čovjeka, četiri različita životna stila, pa i četiri različita režima. Međutim, iako različiti, ovi režimi imali su istu autoritarnu suštinu.
Nova tamna sjena na život Alije Izetbegovića nadvila se 1979., kada je u svom omiljenom lovištu Koprivnica kod Bugojna, predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito, primio Raifa Dizdarevića i Branka Mikulića, istaknute funkcijonere tadašnjeg Saveza komunista. Prema Izetbegovićevim memoarima, centralni dnevnik sarajevske televizije prenio je Brozovu naredbu ovoj dvojici da se „najoštrije obračunaju sa pokušajima oživljavanja kleronacionalizma i panislamizma u BiH“!
Izetbegović se sam prepoznao u ovim riječima i već je čuo kucanje nepozvanih na vratima...
Nakon kratke, uvjetno rečeno, liberalne ere sedamdesetih, ovo nije bilo ništa drugo nego najava novog obračuna sa neistomišljenicima, „protivnicima“ komunizma. Preciznije, najavljen je definitivni obračun s onima koji su promišljali islam, te se kao takvi nisu mogli složiti sa ateističkim postulatima socijalističko-komunističkog društva, koje je, u cjelini, zapadalo u sve snažniju krizu.
Unatoč lošim iskustvima i stalnim prijetnjama, Izetbegovićev istraživački nerv nije mirovao. Pisao je, i te svoje tekstove objavljivao u svesci islamskog kalendara – Takvim. Potpisivao se inicijalima L.S.B., što su bila početna slova njegove djece: Lejle, Sabine i Bakira. Radilo se o nizu članaka sa naslovom „Problemi islamskog preporoda“. Kasnije je objavljena knjiga ovih tekstova, koji su naišli na vrlo pozitivne recenzije.
Tako će prof. dr. Esad Duraković, uz konstataciju da knjiga predstavlja zbirku tekstova tematski grupiranih oko otvorenih pitanja islamskog preporoda, napisati da autor u ovoj knjizi – „u nekoj vrsti revolucionarnog zanosa“ – kao prioritet i kao crvenu nit svojih tekstova ističe nužnost reinterpretacije izvora islama. Prema Izetbegoviću „preporod može nastati samo odvažnim vraćanjem temeljima islama“. Može se ustvari reći da se Alija Izetbegović kroz svoj ukupan doprinos islamskoj misli, ali posebno u ovoj knjizi, nameće kao svojevrstan reformator, ne toliko islama samog koliko islamskih društava i država! Mnogo godina kasnije, 1997., govoreći u Teheranu na jednoj konferenciji islamskih zemalja, Izetbegović je izravno ukazao na sve propuste – kako ih je vidio – zemalja koje sebe nazivaju islamskim. Bilo je više nego eksplicitan: Islam jeste najbolji, ali mi nismo najbolji!
Pored ovoga, može se reći da tekstovi, objavljeni u rasponu od tridesetak godina, sakupljeni sa zajedničkim nazivom Problemi islamskog preporoda, ukupno odaju ekumenski pristup problemima: nasuprot vjerskoj isključivosti, rukopis zapravo afirmira razlikovanje religija i kultura kao Božiji milodar. Istina, autor, s druge strane, insistira na ravnopravnosti islama u svijetu. Sam autor kaže da je njegov krajnji cilj bio, prvo, napraviti objektivnu analizu savremene islamske misli i, drugo, revitalizacija islamskog svijeta i njegovo uključenje u moderan svijet na principima uvažavanja i ravnopravnosti.
Vrijedno je zapaziti da je Izetbegovićev pristup problemima koje analizira u tekstovima iz knjige Problemi islamskog preporoda uglavnom esejistički; oni nemaju naučnu aparaturu, što im nije bila zapreka da postignu objektivnu vrijednost i dasnu značajan i originalan doprinos ukupnom promišljanju, kako islama samog tako i svijeta uopće.