Biografija

„Sarajevski proces“

Malo po malo, ukupna spisateljska aktivnost koja, naravno, nije promakla UDB-i, Alija Izetbegovića stavlja pred nove nevolje, te on zajedno sa velikom grupom „islamskim intelektualaca“ biva osumnjičen za „antidržavavne aktivnosti“. Dvadeset i trećeg marta 1983., rano ujutro, Aliju je probudilo lupanje na vrata stana u ulici Hasana Kikića, gdje je stanovao na broju 14., na trećem spratu. Kada je otvorio vrata, grupa mračnih likova, ne skidajući obuću, upala je u njegov stan, pokazujući nalog za pretres. Potom je uslijedilo detaljno rovarenje po kući, zavlačenje iza ormara, skidanje roletni, izvlačenje ladica..., zanimali su ih eventualni dokumenti o Izetbegovićevim političko-intelektualnim aktivnostima, te knjige koje je posjedovao u svojoj privatnoj kolekciji. Kasno podne, naredili su mu da s njima krene u prostorije SDB-a, gdje su mu saopćili da je protiv njega određen pritvor od tri dana. Ovo je isprva produženo na trideset dana, pa potom na neograničeno vrijeme do početka suđenja. Mučna istraga je trajala oko stotinu dana i noći (noćna saslušanja nikako nisu bila rijetkost). Zajedno sa Izetbegovićem, tada su pohapšene i isljeđivane stotine muslimana širom BiH – počeo je famozni „Sarajevski proces“.
Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Prvi se odnosio na „udruživanje radi rušenja ustavnog poretka“, drugi na „verbalni delikt“. Osim ovog, optužnica je Aliju dodatno teretila za liderstvo ove grupe „zavjerenika“, iako je neke od optuženih, kako će se kasnije ispostaviti, na suđenju – vidio prvi put u životu!
Istina je bila da su peterica u grupi od dvanaest optuženih, imali zajedničku pripadnost „Mladim muslimanima“ krajem čedrdesetih godina, ali kada je organizacija uništena početkom pedesetih, ponajviše radi straha za golu egzistenciju, sve su zajedničke aktivnosti zamrle.
Pa ipak, sud je našao dovoljno elemenata da u sudnicu dovede određen broj muslimana koji su, uprošćeno govoreći, optuženi da žele rasturiti Jugoslaviju („kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog poretka u SFRJ“), te tobože na njenim krhotinama stvoriti islamsku državu, koja bi se potom možda integrirala u ostatak islamskog svijeta...! Iako ovakve optužbe danas mogu izazvati samo gorki podsmijeh, situacija je bila sve samo ne smiješna.
Prvi dan u dvoranu za rasprave dovedeni su: Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Rušid Prguda, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić, Melika Salihbegović, Derviš Đurđević i Đula Bičakčić. Kao što je poznato, gotovo svi od pobrojanih kasnije su odigrali više-manje značajnu ulogu u procesu očuvanja BiH i njene odbrane od agresije, što u određenoj mjeri potvđuje tezu da su tadašnje jugoslovenske vlasti ipak znale s kim imaju posla.
Tužiteljica je bila Edina Rešidović, za koju će optuženi u ovom, više nego očito montiranom procesu, reći da je bila posebno revnosna u svom poslu.
Temelj djela optužbe za „kontrarevolucionarno djelovanje“ tužiteljica je našla u Izetbegovićevom tekstu Islamska deklaracija, koji je, prema njenoj tvrdnji, između 1974. i 1983., sa ciljem kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređaja SFRJ, preveden na arapski, turski, engleski i njemački, te su rađena izdanja na tim jezicima sa predgovorom; s druge strane, u namjeri stvaranja istomišljenika u zemlji za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja na način i za ciljeve utvrđene u Deklaraciji, optuženi su istu dali na čitanje većem broju intelektualaca: Huseinu Đozi, Muhamedu Kupusoviću, Huseinu Živelju, Hasanu Čengiću, Rusmiru Mahmutćehajiću, Mehmedaliji Hadžiću, Meliki Salihbegović i Edhemu Bičakčiću, pa su Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Huso Živalj i Edhem Bičakčić postali članovi grupe...
Budući da dokaza za ove tvrdnje nije bilo, jer je bilo potpuno jasno da se Islamska deklaracija uopće nije odnosila na Jugoslaviju, tužiteljstvo je pribjeglo iznudi izjava od svjedoka. Redom su bili privođeni muslimanski intelektualci i vjerski službenici u prostorije UDB-e, gdje su saslušavani danima i noćima. Masovna pojava je bila da su pod prisilom potpisivali jednu varijantu izjave, ali bi je, kad bi bili dovedeni pred sud da, ponove (navodne) vlastite navode – pod pritiskom savjesti – negirali, što je bilo suprotno očekivanju tužiteljstva. No, bahato sudstvo, a po političkim direktivama, listom je uvažavalo prve varijante svjedočenja.
Uglavnom, saslušano je 59 svjedoka, od ovog 56 po prijedlogu optužbe i samo tri na osnovu prijedloga odbrane. Ukupno su izjave 23 svjedoka bile irelevantne sa stanovišta optužbe i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz predhodnog postupka, dok je čak 21 svjedok, u većoj ili manjoj, izmijenio iskaz dat u istrazi. U nekoliko slučajeva, iskaz je poreknut u cjelini.
Svjedoci su se uglavnom žalili na tretman tokom davanja iskaza. Neki su tvrdili da im je tekst svjedočenja manje ili više mijenjan, već prema tome kako je odgovaralo optužbi. Isljednici su se ponajviše služili ucjenama, raznim vrstama pritisaka i prijetnji. Recimo, svjedok Rešid Hafizović je izjavio da je isljednik na njega potezao pištolj. Svjedok Enes Karić je izjavio da mu je iskaz mijenjan do neprepoznavanja, pa je potom bio prisiljen da ga potpiše. Već prilikom potpisivanja, planirao je da kompletan potpisan iskaz delegitimira. Optuženi Mustafa Spahić ispričao je na sjednici Vrhovnog suda, 14. marta 1984., da su mu isljednici ostavili izbor: ili da potpiše optužujući iskaz protiv jednog od trojice prvooptuženih ili će i sam biti optužen! Pošto je odbio da lažno svjedoči, bio je osuđen na pet godina zatvora.
Optuženi Izetbegović je tražio javnost rada suda. Ujedno, žalio se na medije, jer su pristup sudu imali uglavnom samo oni „podobni“. Njihovi izvještaji bili su neobjektivni i, treba li reći, na liniji optužbe.
Malo po malo, počele su se javljati razne organizacije za zaštitu ljudskih prava, traženo je da se proces obustavi, jer je sve više bilo jasno da se radi o suđenju neistomišljenicima, ne radi djela, nego samo radi drugčijeg mišljenja.
Iz današnje perspektive, možda malo neobično zvuči da je upravo iz Beograda, istina tek nakon presude, stigao britak glas protiv „Sarajevskog procesa“ dvanaesterici. Peticija, koju je potpisalo 20 uglednih beogradskih intelektualaca, Predsjedništvu Jugoslavije upućena je 6. juna 1986.: „Od 18. jula do 19. avgusta 1983. godine u Sarajevu je suđeno dvanaestorici muslimanskih intelektualaca. To suđenje će ostati zabeleženo u istoriji novijeg jugoslovenskog pravosuđa kao arhetip egzemplarnog kažnjavanja za reč i misao. Prvostepeni sud je za delikt mišljenja izrekao drakonske kazne, neuobičajene čak i za naše prilike: troje optuženih osuđeno je na po 5 godina zatvora, dvojica na po 6 godina, jedan na 6 godina i 6 mjeseci, jedan na 7 godina, dvojica na po 10 godina, jedan na 14 i jedan na 15 godina zatvora. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine izrekao je neznatno manje kazne, u rasponu od 3 godine i 6 mjeseci do 12 godina (...)“ – stajalo je, između ostalog, u peticiji.
Peticija je bila ponovljena u oktobru 1986. U njoj se konstatira da su optužbe konstruisane, tvrdi se da je proces bio nezakonit i nepravičan, te se Predsjedništvo poziva da osuđene pusti na slobodu.
Suprotno logičnom očekivanju, ovo nije utjecalo na sud da eventualno snizi kazne. Prvooptuženi Izetbegović bio je osuđen na beskonačno dugih 14 godina zatvora. Komentirajući presudu, on je rekao da je „volio Jugoslaviju, ali ne i njenu vlast“. Završni citat njegove završne riječi odavno je čovjeka koji je bio spreman žrtvovati doslovce sve za svoje ideale: „Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju, za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti“.
Sutradan, nakon izricanja presude, „Oslobođenje“ je osvanulo sa naslovom: “Neprijateljima 90 godina zatvora“.
Uslijedile su duge godine zatvora.