Biografija

Zatvorski dani

Izetbegović je u novembru 1983. prebačen u Foču na izdržavanje četrnaestogodišnjeg zatvora. Na ulasku u zatvorski krug, duboko je udahnuo zrak i pripremio se za dugi rat za očuvanje zdravlja, kako fizičkog tako i psihičkog. Valjalo je ostati „normalan“ na tom trnovitom i neizvjesnom putu kojem se nije nazirao kraj.
Smješten je u odjeljenje S-20, koje su zvali „odjeljenjem ubica“, jer je većina osuđenih u tom odjeljenju odgovarala za jedno ili više ubistava. Alija će poslije često ponavljati tezu koja zvuči pomalo zbunjujuće, ali nakon objašnjenja vidite da ima logike. On kaže: „Imao sam sreću što sam smješten u odjeljenje sa ubicama. Neki moji drugovi sa suđenja bili su u lošem položaju jer su bili smješteni sa sitnim lopovima i kriminalcima, što je u zatvoru velika nevolja. To su nekarakterni tipovi, dok su ubice druga vrsta ljudi“.
Često je navodio slučaj čovjeka koji je u kafani ubio čovjeka koji mu je zamalo ubio oca – „kad se presaberete, uhvatite se u pomisli da biste učinili isto“!
Kako zatvorski dani prolaze sporo, Izetbegović se posvetio čitanju, razmišljanju, te se na razne načine dovijao kako da skrati vrijeme i ostane psihički i fizički zdrav. Saznanje da je pred njim beskonačan slijed istih ili sličnih dana, u životnom prostoru 2 sa 2 metra, bila je krajnje obeshrabrujuća. S obzirom na dob (šezdesetak godina), Alija Izetbegović je sam sebe često zaticao kako se pita hoće li uopće doživjeti kraj zatočeništva i dočekati slobodu? Međutim, ovdje se radilo o čovjeku koji je imao duhovne snage da podnese svu teškoću zatvorskih dana kao i sva mučna iskušenja koja su ga napadala sa svih strana.
Dakle, bez obzira na sve bojazni, kraj zatočeništva Izetbegović je dočekao u sasvim solidnom stanju. Sam će posvjedočiti da je svoju „očuvanost“ dugovao koliko vjeri, toliko i odanosti i stalnoj moralnoj podršci njegovog sina Bakira i dvije kćeri: Lejle i Sabine.
Pisma koja su razmjenjivali tokom čitavog Izetbegovićevog boravka u zatvoru, bila su puna roditeljske nježnosti, sa jedne, i beskrajne brige za oca, sa druge strane. Dio familije koji je bio na slobodi, živio je za oca koji je bio u zatvoru. Svakako da je važilo i obrnuto: zatvoreni otac stalno je mislio na svoju obitelj. Ovo mu je olakšavalo trenutke kada bi grlu imao gorak osjećaj napuštenosti i tuge.
(„Moja hrabrost opadala je kako je dan tekao. Najniža je bila u predvečerje. Tada sam se teško borio sa nastupom melanholije. Izgleda da sam neoprezno o tome pisao kćeri Sabini, jer sam jednog dana od nje dobio pismo;Ne znam jesi li to prije osjećao, ali kod mene se oduvijek javlja to osjećanje kada se spušta mrak. Moram biti jako angažirana da bi ga makar malo potisnula. Ponekad je to tuga pomiješana sa nekim strahom i fizičkom slabošću. Znam da mi je uvijek bilo nekako teško spremiti se kad bih u to doba izlazila vani. A čim bi izašla i čim bi pao mrak, sve je prolazilo. Čini mi se da su se u tom osjećanju sakupljala sva moja strahovanja, nesigurnosti, tuge, i pomišljala sam da je to stanje u kojem se ljudi odlučuju da uzmu alkohol ili drogu, da bi se izvukli. Ovo ti pričam jer hoću da ti kažem da je i meni taj osjećaj bar djelomično poznat i da mogu zamisliti kako ti je. Zatvor to čini sigurno težim, kao što meni osjećaj slobode u ovoj kući olakšava da prebrodim taj dio dana. Možda je najbolje da se pokušaš nečim zabaviti kad te to uhvati, ako možeš čitaj nešto lagano, rješavaj ukrštene riječi ili gledeaj TV. Znam sigurno da u tim trenutcima nije dobro razmišljati ni prepuštati se osjećajima. Onda ti bude samo još teže. Vidi, opet ja pametujem, ali htjela bih ti nešto olakšati. Ustvari, najviše bih voljela da u to vrijeme sjedimo kod mene i pijemo kahvu. Ali barem neka znaš da ja uvijek mislim na tebe, naročito u predvečerje'.“ – Citat iz Sjećanja) Ova situacija učinila je da otac i njegov sin, kao i kćeri, budu u neobično jakoj emotivnoj povezanosti. Ovo se posebno odnosilo na Bakira, koji se uz oca i sam počeo interesirati za političko stanje društva u kojem je živio. Tako se kod Izetbegovićevog sina razvio senzibilitet za politiku i snažan interes da u njoj i sam participira. Ova veza oca i sina posebno će doći do izražaja kasnije, kada su dolazila još snažnija iskušenja, nezamislivo buran period ratne historije ovih prostora, u kojem će jednu od glavnih rola odigrati upravo Izetbegović stariji.
Nakon što su prošli istraga i suđenje, kada se, uvjetno uzevši, prilagodio svom novom boravištu, Izetbegović je počeo pisati bilješke. Bila su to razmišljanja o životu i sudbini, o vjeri i politici, o pročitanim djelima i njihovim autorima, i o mnoštvu drugih stvari koje su jednom zatvoreniku – u toku otprilike 2000 dana i noći – naum mogle pasti. Tako je nastalo trinaest „sveščica“, formata A5, sitno i namjerno nečitko pisano. Krajem 1999., ovi spisi bit će objavljeni sa naslovom Moj bijeg u slobodu. Nakon što je knjiga objavljena, kritičari će zaključiti da su Izetbegovićeve zabilješke svakako značajan doprinos rasvjetljavanju njegove ličnosti u svoj njenoj složenosti. Prof. dr. Enes Karić, koga su „Udbini“ isljednici bezuspješno prisiljavali na lažno svjedočenje protiv Izetbegovića i ostalih, u recenziji knjige Moj bijeg u slobodu napisat će da je ovu knjigu „nemoguće čitati mimo saznanja o značaju intelektualne, duhovne i političke biografije Alije Izetbegovića, jer se ovim bilješkama napisanim u vrijeme izdržavanja kazne bitno upotpunjuje i mozaički dopunjuje intelektualna biografija jedne izuzetne ličnosti koja je bitno obilježila posljednje decenije dvadesetog stoljeća“.
„Bijeg u slobodu je zapravo nepristajanje na uzništvo duha i na taj način vid ličnog transcendiranja surovosti zatvorske stvarnosti postaje svojevrsno traganje za slobodom čovjeka uopće i u tom stapanju ličnog i univerzalnog je i položena izuzetna sugestivnost Izetbegovićevih bilješki“ – napisao je Karić.
Alija Izetbegović je zatvor iskoristio za čitanje i dopunsko obrazovanje. Vremena je bilo napretek, dobre volje također (ruku na srce – ni izbor aktivnosti nije bio veliki), tako da se na dobru bazu, malo po malo, kalila specifična vrsta čovjeka spremnog za sve vrste povijesnih iskušenja. Čitatelj njegovih zatvorskih bilješki ostat će na momente fasciniran lucidnošću Alijinih misli. U nekim zaključcima ili tezama možda će prepoznati vlastite misli, dok će mu druge omogućiti da zaviri u sve duhovne rukavce ovog nesvakidašnjeg čovjeka. Specifične okolnosti učinile su da se ličnost Alija Izetbegović razvija na specifičan način.
Prvo, u zatvoru je Izetbegović dalje učvrstio svoju vjeru. Njegova beskrajna odanost Bogu zapravo je bila oaza u koju se uvijek sklanjao za naročito burnih zatvorskih dana.
Drugo, dugi boravak iza rešetaka kod njega je razvio senzibilitet za slobodu: ono što se drugim ljudima podrazumijevalo, za Izetbegovića je bilo predmetom najsvetijih želja.
(Mnogo kasnije, u toku rata 1992.-1995. godine, reći će svoju često citiranu rečenicu: Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!) Biti slobodan, ovom „robijašu“ istovremeno je značilo i najveću želju i najveću odgovornost koju jedna ličnost može imati. Zbog toga je u nekim svojim intervjuima, Izetbegović govorio i o „strašnoj strani slobode“ – koju osjete svi ljudi nedostatno jaka duha. Oni, zapravo, ne znaju šta bi sa svojom slobodom; podsvjesno žele biti neslobodni, tj. zarobljeni.
Treće, valjda pod stalnim pritiskom nepravde, ostatak života Izetbegović će provesti i u borbi za pravdu (onako kakvom ju je on vidio): kako za sebe, tako i za narod i državu kojoj je pripadao.