Biografija

Predizborna kampanja

SDA je činom svog formiranja ostvarila formalne pretpostavke da se upusti u trku za osvajanje vlasti. Na sve strane su nicale podružnice. Posebno upamćen ostat će skup u Banja Luci, gdje se okupilo oko 20 hiljada ljudi. Naročito zapažen bio je govor akademika prof. dr. Muhameda Filipovića, koji je rođen u tom kraju.
Izetbegović je posjetio SAD. U sjećanju mu je ostao susret sa Nijazom Batlakom – Daidžom, koji se predstavio kao „Hrvat islamske vjeroispovijesti“. Pitao je Aliju da li su se Bošnjaci spremili za rat i zloslutno predkazao njihova nova stradanja u dolini Drine. Daidža je kasnije imao kontraverznu ulogu u ratu u BiH.
Najveći predizborni skupovi SDA bili su upravo u Foči, Novom Pazaru i Velikoj Kladuši. Najemotivniji bio je skup u Foči, ali najimpresivniji u Velikoj Kladuši. Tamo se 15. septembra 1990. okupilo oko 200 hiljada ljudi. Izetbegović je održao govor u kojem je jasno rekao da je „BiH kao građanska republika opredjeljenje muslimanskog naroda: ne islamska, ali ni socijalistička, nego građanska...“! S obzirom na to da su se tada već pojavili snažni zahtjevi iz Slovenije i Hrvatske za osamostaljenjem, vođa SDA je smatrao potrebnim naglasiti da Bošnjaci ne prihvataju ostanak u „velikoj Srbiji“. Bio je direktan: „Ako zatreba Muslimani će oružjem braniti Bosnu“. Ovaj će datum i govor ostati upamćen, jer je prvi put Izetbegović spomenuo oružje kao moguću alternativu. Možda ni sam nije vjerovao da će se njegova najava oružanog sukoba uskoro i ostvariti.
Tri dana nakon skupa u Kladuši, Zulfikarpašić i Filipović su pokušali da izvrše kadrovski prevrat u SDA. Nije im se sviđala ikonografija sa skupova, činilo im se da Stranka ide u vjerski radikalizam. Izetbegović je iz ovog duela izišao kao pobjednik, učvrstio se kao vođa, a ova dvojica su osnovali svoju stranku – Muslimansko-bošnjačku organizaciju (MBO). U međuvremenu, lider SDA je, jednog po jednog, upoznavao glavne političke aktere krize u Jugoslaviji. Kad je stigao u Zagreb, na sastanak sa Tuđmanom poveo ga je Stipe Mesić, kojeg je također tada upoznao. Za razliku od Tuđmana, Mesić mu je bio simpatičan kao čovjek i njihovo je iskreno prijateljstvo – unatoč burnim historijskim okolnostima – trajalo sve do Izetbegovićeve smrti. Već pri prvom susretu, Tuđman je zaprepaštenom Izetbegoviću nimalo taktično rekao upravo kako slijedi: „Gospodine Izetbegoviću, nemojte stvarati neku muslimansku stranku, to je potpuno pogrešna stvar, jer su Hrvati i Muslimani u BiH jedan narod. Muslimani i Hrvati osjećaju se tako.“ Da bi potkrijepio svoju tvrdnju potegao je tobožnje historiske argumente. Nakon što Izetbegović nije baš sa posebnim entuzijazmom odslušao njegove riječi, Tuđman je prognozirao izborni fijasko SDA: „Sedamdeset posto glasova dobiti će HDZ jer će dobiti sve hrvatske i muslimanske glasove“ – tvrdio je.
Izetbegović mu je uzvratio da poštuje njegovo znanje iz povijesti, ali da on ipak malo bolje poznaje današnju Bosnu, te da će HDZ na izborima dobiti tačno 17 posto glasova, koliko je u BiH tada bilo Hrvata.
Na novembarskim izborima 1990. tako je i bilo: HDZ je dobio 17 posto, naravno, hrvatskih glasova. Ali, Izetbegović se iz Zagreba vratio sa gorkim okusom u ustima. Bio je to početak jedne neskrivene antipatije.