Biografija

Karadžićeve prijetnje

Sedamnaestog juna 1991. izbio je kratki rat u Sloveniji. Ovim je na vatren način obilježen početak raspada Jugoslavije. počelo je, dakle, istupanjem ove dvomilionske državice, da bi sukob uskoro bio prenesen na Hrvatsku, gdje su se njeni „redarstvenici“ sukobili sa JNA. Kulminiralo je opsadom Vukovara i napadom na Dubrovnik. Sa kakvim zanosom je jurišala tadašnja srpska vrhuška u Hrvatskoj, najbolje ilustriraju dvije izjave njihovog vođe Jovana Raškovića. Prva: „Srbi su lud narod!“ Druga: „ Gazeći srpskim livadama, može se doći od Knina do Beograda!“
Izetbegović je imao stav da BiH neće ostati u Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske, s obrazloženjem da se više ne radi o Jugoslaviji nego Velikoj Srbiji. Osim u svojoj stranci, imao je podršku kod većine intelektualaca građanske provenijencije u BiH. Kao odgovor na ovo, Karadžić je krajem oktobra održao svoj poznati prijeteći govor u Skupštini BiH: „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak!“ – izgovorio je pred kamerama i zaprepaštenom javnošću. Izetbegović je reagirao odmah: „Karadžićevo izlaganje i njegove poruke na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda nećemo ostati u Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić više niko neće. Niko osim srpskog naroda!.“
Oružje je zveckalo na sve strane. SDA se pod Izetbegovićevim vođstvom tada odlučila na osnivanje Nacionalnog vijeća odbrane BiH, iz kojeg će kasnije nastati Patriotska liga, prva vojna formacija oformljena za odbranu BiH. Bilo je to 10 juna 1991. Iako slabo naoružana, Patriotska liga će kasnije postati predložak za organiziranje Armije BiH – službene vojske Republike Bosne i Hercegovine.
Drugi znak otpora bila je, na Izetbegovićev prijedlog, odluka Predsjedništva BiH da se ne šalju vojni regruti u Hrvatsku. Tada je na TV SA, pozvavši momke da se ne odazivaju na vojne pozive, izgovorio svoju znamenitu (i kontraverznu) rečenicu:“Zapamtite, ovo nije naš rat!“
Kasnije će ova rečenica za potrebe Tuđmanova režima biti interpretirana kao da „hrvatska borba za slobodu nije njegov rat“. Jasno, smisao je bio upravo obrnut.
Jedan od manevara kojim se pokušavao spriječiti rat u BiH bio je znameniti „srpsko – muslimanski sporazum“ u režiji Zulfikarpašića i Filipovića. Njih dvojica su, sa Izetbegovićevom podrškom u džepu, otputovali u Beograd na razgovore sa Miloševićem. Rezultat je bio mršav, jer se ovim sporazumom na mala vrata instalirala „krnja Jugoslavija“, koja za Bošnjake nije bila ništa drugo do „velika Srbija“. Pa ipak, ovaj će neuspjeli sporazum ostati upamćen kao još jedan signal dobre volje sa bosanske strane da se spriječi rat u koji se srljalo vrtoglavom brzinom. Početkom novembra u Haagu je održana konferencija o Jugoslaviji. Nažalost, završena je potpunim fijaskom. Bilo je jasno da se rat ne može spriječiti. U nadi da bi se čudo ipak moglo dogoditi, Izetbegović predlaže da EZ pošalje „misiju dobre volje“ u Bosnu, tj. zatražio je da UN uputi „plave šljemove“ koji bi spriječili eskalaciju sukoba koji su već praktično počeli po obodima BiH.
U ovakvim uvjetima, 1. decembra 1991. godine održan je Prvi kongres SDA. Kongres je trajao tri dana uz prisustvo 600 delegata i isto toliko gostiju. Izetbegović je u svom govoru opisao tadašnju situaciju. Iako ga je od svih ključnih sudionika, čini se, ponajmanje želio, rat mu se činio neizbježnim. Predvidio je da će to biti totalni rat u kojem će „sve nestati u dimu i sramoti“. Ove riječi kasnije svjetski mediji često citirali kao proročanske.