Biografija

Početak rata

Drugog maja Izetbegović je na povratku sa pregovora u Lisabonu, zajedno sa kćerkom Sabinom, dr. Zlatkom Lagumdžijom, koji je tada bio potpredsjednik Vlade RbiH, i Nurudinom Imamovićem, ličnim pratiocem, biva uhapšen na Sarajevskom aerodromu od JNA. Nakon neprospavane noći i dramatičnih pregovora, odlučeno je da ih UNPROFOR provede u opsjednuti grad. Ovo je bio tek početak velike četverogodišnje ratne drame, u čijem središtu je bio upravo Alija Izetbegović. Sam je ustvrdio da je tada „prevladao strah od četnika“, i da su skinuti „psihološki okviri“. Tako je i bilo: kada borba počne, više nema straha, na njegovo mjesto dođu prkos i inat. Kako su sukobi odmicali, njihovi krvavi računi stizali, Izetbegović se često pitao da li je sukob ipak mogao biti spriječen? U jednom dnevničnom zapisu, odgovorio je sam sebi: „Do istupanja Slovenije i Hrvatske – da, nakon ovoga – ne! Odnosno mogao je, ali uz uvjet kapitulacije. A ropstvo je ipak najgore rješenje, gore od rata“ – bile su Izetbegovićeve riječi, koji je sve češće slobodu isticao kao vrhunski životni cilj.
I pored otvorenih sukoba po cijeloj BiH, Predsjedništvo je ratno stanje proglasilo tek 20. juna 1992. godine. Nakon ovog, usvojio je Platformu kojom se pozivalo na „aktivno uključenje u patriotski front borbe protiv agresije“. Izabrana je i ratna vlada čiji je predsjednik bio Jure Pelivan. Njen zadatak bio je da rješava životna pitanja zemlje koja je napadnuta. Za ministra vanjskih poslova postavljen je dr. Haris Silajdžić, a tadašnju Vladu još su sačinjavali Jusuf Pušina, Jerko Doko, Ranko Nikolić, Žarko Primorac, Rusmir Mahmutćehajić, Alija Delimustafić, Radovan Mirković, Hasan Muratović, Tomislav Krstičević, Uglješa Uzelac, Munir Jahić, Mustafa Beganović, Nikola Kovač, Martin Raguž i Miljenko Brkić.