Biografija

Problemi u naoružavanju Armije BiH

Malo-pomalo, makar u vrlo teškim uvjetima, nastajala je Armija Bosne i Hercegovine. Osnovni problem bio je nedostatak oružja. So na ovu ljutu ranu dodavao je i embargo na uvoz oružja, koji je proglasio Vijeće sigurnosti UN-a, za područje bivše Jugoslavije. Vlada BiH je više puta ukazivala na apsurdnost ove mjere: agresori su oružja već imali u izobilju, tako da je ova mjera pogađala samo žrtvu!
Unatoč ovom problemu, Armija se ipak naoružavala u određenoj mjeri. Vjerovatno se neće nikada saznati svi detalji, ali uz prešutnu saglasnost nekih zapadnih vlada, kao i SAD-a, embargo je kršen više puta. Ključna pošiljka oružja bila je ona koja je stigla brodom iz Irana, kad je po Tuđmanovu nalogu pedeset posto oružja u luci Ploče odmah iskrcano za Hrvatsku vojsku, dok je, na putu za srednju Bosnu, Hrvatsko vijeće odbrane pošiljku olakšalo za daljnjih 25 posto. Iako znatno umanjena, ova količina oružja ipak je bila presudna za odbranu nekih dijelova fronte.
Naoružavanje bosanske vojske zapravo je uzbudljiva priča o hrabrosti, upornosti i snalažljivosti ovdašnjih ljudi. Ovako je situaciju pred kraj rata opisao Alija Izetbegović za njemački „Stern“: „Od početka rata istovremeno teku dva procesa. Mi smo svaki dan sve jači, oni su sve slabiji. Ovi procesi nisu pravolinijski, niti su tekli istom brzinom, ali opća tendencija je takva kako sam upravo opisao. Već dugo, naša pješadija je bolja od njihove. Ili, da obrnem stvari. Naš hendikep je teško naoružanje, tačnije artiljerija; njihov hendikep je pješadija. Bit će još neugodnih iznenađenja i za nas i za njih, ali, u cjelini gledano, uspostavili smo ravnotežu i preuzeli inicijativu. Ravnoteža je strateške prirode, inicijativa je za sada samo taktička. Kako se mogu objasniti uspjesi kod Bihaća, Kupresa, Sarajeva? Ima mnogo faktora, ali onaj najvažniji, moralniji, nije podoban za analizu. Radi se o jednodušnoj unutrašnjoj odluci našeg naroda da opstane, naroda koji je bio osuđen na uništenje.“ Čime se sve morao baviti Alija Izetbegović – taj čovjek krhkog izgleda i najdubljih religioznih osjećanja – tokom rata u Bosni čini se da dobro odslikava ovaj detalj iz njegove biografije o kojem je svjedočio lično: „Potreba za oružjem vodila nas je u svakojake avanture. Za vrijeme jednog boravka u Bruxellesu, datuma se ne sjećam, obavijestili su me da neki ljudi nude da nam nabave oružje kojim bismo efikasno mogli gađati Karadžićeve jedinice koje su u opsadi držale Sarajevo. Isporučili bi nam dva specijalna oklopna helikoptera i odgovarajuće rakete. Ponuda je bila vrlo privlačna za nas koji smo se već više od 500 dana nalazili u klopci, izloženi danonoćnoj nasumičnoj paljbi iz minobacača i snajpera. Kraj ovoj nevolji nije se sagledao. Kada sam ih primio, ovi nepoznati ljudi ponudili su da na Igman i zenički stadion određene noći spuste helikoptere sa preciznim projektilima. Bila su to dvojica prilično bezazlena izgleda. Nisu se predstavili, samo su rekli da su porijeklom iz Južne Afrike i da rade svugdje po svijetu. Postavili su dva uvjeta: prvo, hoće gotov novac koji bi bio uručen u trenutku kada naši potvrde da su helikopteri spušteni na dogovorena mjesta. I drugo, našeg čovjeka koji bi prije isporuke pošao sa njima na nepoznato mjesto kao talac, odnosno garancija da neće biti izigrani. Predložili su da se sav posao obavi u jednoj našoj ambasadi u Evropi, a da talac bude naš tamošnji otpravnik poslova. Nakon dužeg pogađanja, prvi uvjet smo prihvatili, drugi odbili. Tada su zatražili da se novac donese i da se preda u trenutku kada naši potvrde da je pošiljka stigla na odredište. Trgovci oružjem, uz krupne narko-mafijaše spadaju među najbeskrupulozniju, pa time o najopasniju vrstu ljudi. Zarađuju pare na haramu i spremni su na sve. Ali, ako ste htjeli oružje, mogli ste ga kupiti samo od njih. Vezi u Istambulu poručili smo da nabavi traženi novac i da ga po kuriru dostavi u našu ambasadu u ovom evropskom gradu. U zakazano vrijeme stigli su 'trgovci'. Rekli su da je operacija pripremljena i da bi helikopteri, koji će poletjeti iz neke baze u Italiji, mogli biti iznad odredišta u Bosni oko ponoći. Otpravnik poslova i naš kurir sa novcem sjedili su u jednom kutu prostorije, trgovci u drugom. Ne zna se ko se koga u tim trenutcima više bojao: mi njih ili oni nas. Naši su se, naravno, plašili da im trgovci u klasičnom gangsterskom prepadu ne otmu novac, otkočenih pištolja bili su spremni na sve. Za svaku sigurnost, trgovci su upozoreni da su u hodnicima i na ulazu ambasade postavljeni čuvari. Trgovci su stalno mobitelom kontaktirali sa nekim. Učesnik ove akcije sa naše strane kasnije mi je pričao: 'Došlo je 11 sati, pa ponoć, pa jedan, dva i tri sata. Mi smo netremice gledali jedni u druge i pratili svaki pokret. Oko zore, oni su zatražili dozvolu da izađu da nešto provjere. Kazali su da nešto nije u redu. Otišli su i više se nisu vratili'.
Ostala je tajna jesu li ovo bili stvarni trgovci oružjem, kojima operacija usljed nekih nepredviđenih okolnosti nije uspjela, ili bjelosvjetski prevaranti, koji su se pokušali olahko domaći novca. Tek, general Delić u Zenici i grupa oficira na Igmanu uzalud su stajali pored upaljenih vatri, čekajući neko čudo s neba. Čudo se nije dogodilo. I ja sam imao neprospavanu noć, jer sam sve vrijeme dežurao pored telefona.“