Biografija

Istraga o Grabovici

Iz godine u godinu bosanskog rata, na brzinu skupljene domoljubne jedinice prerastaju u organiziranu vojsku, koja je imala svoja pravila. Mnogim borcima su članovi najuže obitelji doživjeli strašne sudbine: deportacije, ranjavanja, silovanja, ubistva..., na nekim stratištima Bošnjaka, poput Srebrenice, stradale su čitave familije. Ovo je proizvelo snažne traume, ljudi su bili puni bijesa prema neprijatelju, ponekad je taj bijes prerastao u želju za osvetom. Njihovo psihološko stanje ljudski se moglo razumjeti, međutim, ozbiljna vojska se ne može voditi osjećajima. Valjalo je spriječiti da odmazda bude masovno pravilo. Čini se da je to efikasno mogao učiniti jedino Alija Izetbegović, čiji je autoritet kod boraca bio neupitan. Ovaj je to i pokušao učiniti. Svaku priliku, pored ohrabrenja boraca da nastave sa borbom, koristio je da upozori na moralni aspekt bosanske borbe. Odlučno je tražio da se ne ubijaju civili i da se ne ruše pravoslavne i katoličke bogomolje. Na upozorenje Davida Owena i Torwalda Stolteberga (august 1993.), da je u selu Doljani kod Jablanice jedinica Armije BiH počinila zločin nad hrvatskim civilima, Izetbegović pismeno od generala Rasima Delića traži hitnu akciju: „Prije nekoliko dana sam telefonski zatražio da se ispituju optužbe HVO-a da je u selu Doljani kod Jablanice jedna jedinica naše vojske izvršila zločin masakrirajući jedan broj civila hrvatske nacionalnosti. Izvještaj o tome još nisam dobio, pa je potrebno da me o rezultatima istrage obavijestite i o tome upoznate javnost. Koristite svaku priliku da naše vojnike upozorite na obavezu pridržavanja zakona o ratnom pravu. Ne oklijevajte da strogo kaznite prekršitelje i ne oklijevajte da o tome izvijestite javnost.“ Neke jedinice Armije BiH su, i pored ovih upozorenja, počinile nesumnjive zločine nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti. Poznat je slučaj u hercegovačkom selu Grabovica gdje su pripadnici bosanske vojske ubili 27 hrvatskih civila. Izetbegović je naredio hitnu istragu o ovom slučaju, te dokumente o zločinu, putem opunomoćenika, spremno proslijedio u Haag.
Međutim, unatoč ovom užasnom slučaju, bilans ratnih žrtava pokazuje da ovo ipak nije bila masovna pojava, nego da se radilo o tragičnim izuzetcima. Za razliku od srpske vojske, kojoj je genocidni plan ugrađen u sam sistem, te HVO-a koji je na svoj način djelovao na stvaranju kompaktnih etničkih teritorija progonom nehrvata, Armija BiH je, i pored neopisivo teške situacije, uspjela očuvati imidž vojske koja nije vršila masovne egzekucije, niti paljevine i pljačke. Model je bio jednostavan: vojske su pratile zvaničnu politiku u ime koje su ratovale! A zvanična politika vlade u Sarajevu bila je multietnička država bazirana na građanskim i ljudskim pravima.
Prvu godinu rata Armija BiH je bez sumnje bila multietnička vojska u kojoj je bilo nekoliko vrlo sposobnih i značajnih generala koji nisu bili Bošnjaci. Od ovih su se naročito isticali oficiri bivše JNA Stjepan Šiber, bosanski Hrvat, i Jovan Divjak, Srbin. Oni su u velikoj mjeri bosanskoj vojsci pojačavali legitimitet multietničnosti, što je bio jedan od ideala bosanskih patriota. No, kako je rat odmicao, naročito početkom sukoba sa HVO-om, broj nebošnjaka u Armiji BiH se sve više smanjivao, dok je rastao broj jedinica sa muslimanskim prefiksom. U kojoj mjeri se objektivno moglo spriječiti osipanje nebošnjaka iz Armije BiH, te zaustaviti trend pretvaranja višenacionalne vojske u jednonacionalnu, teško je reći bez potrebne povijesne distance. Prema tome, još teže je izvesti nedvojben zaključak i o Izetbegovićevoj ulozi u tom procesu, no, ostat će činjenica da je kraj rata 1995. Armija BiH dočekala kao skoro potpuno bošnjačka vojska. Pa ipak, treba reći, iako možda jednonacionalna, odlučno je branila višenacionalne i univerzalne principe!
Tokom četverogodišnjeg rata Izetbegović je, iako vrhovni komandant, i sam bio u stalnoj životnoj opasnosti. Poznata je činjenica da je zgrada Predsjedništva, gdje je uredno dolazio na posao svaki dan, sa manjim ili većim intenzitetom bila granatirana cijelo vrijeme opsade grada. Gađana je svim projektilima, od kojih je, nažalost, poginulo 57 ljudi.
Osim ovog, Izetbegović je često izlazio na slobodne teritorije širom Bosne i Hercegovine. Bez oklijevanja je letio u dotrajalim i nesigurnim helikopterima, zbog čega su se plele legende o njegovoj hrabrosti. Gdje god bi stigao na slobodnim teritorijama bio je dočekan kao neupitan vođa. Taj ratni zanos može se usporediti sa borbama ratnih latinoameričkih revolucionara – idealista. Onako poguren sa beretkom koja je bila ukrašena ljiljanima – simbolom bosanske vojske, nekima je ličio na modernog Che Gevaru ili Tita.