Biografija

Posjeta Džedi

Jednom od značajnih posjeta nekoj islamskoj zelji, pokazat će se Izetbegovićev put u Džedu, gdje je organiziran vanredni sastanak zemalja pripadnica Organizacije islamske konferencije (OIC), u decembru 1992. godine. O ovom sastanku u svojim Sjećanjima Izetbegović govori sa puno detalja, koji odlično ilustriraju ambijent, raspoloženje i aktualitet tog vremena:
„Iz Sarajeva sam poletio avionom UNHCR-a. U Zagreb me lčekao lični avion šeika Kasima, sultana od Šardže, dobrog i visokoobrazovanog čovjeka i velikog prijatelja Bosne. Šardža je emirat u sastavu Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE). Na putu za Džedu, sletjeli smo za Tiranu, gdje nam se pridružio Sali Berisha, tadašnji predsjednik Albanije. Dok smo nadlijetali Albaniju, čudili smo se istovremeno ljepotama i siromaštvu te zemlje: zelene njive i pobrđa uz morsku obalu presijecali su uski kaldrmisani putevi. Avion je sletio na loš i zapušten aerodrom, oko kojeg su se svuda naokolo vidjeli sivi betonski bunkeri – stotine njih – koji je gradio režim Envera Hodže. Predsjednik Berisha, ljekar koji se školovao u Americi, bio je potpuno svjestan kolapsa u koji je Enverov komunizam doveo njegovu lijepu zemlju. Kada sam ga upitao za ekonomsku situaciju u Albaniji, odgovorio je da liči na tvrdo utaban put gdje je gotovo nemoguće bilo šta zasaditi. Na Međunarodnom aerodromu u Džedi dočekao nas je princ Selman. Visok u tradicionalnoj arapskoj nošnji, sa savijenim, tipično semitskim nosem, krupna, hrapava glasa, taj princ je odavno primjer najprirodnije skromnosti dostojanstva. 'Predsjedniče, sazvali smo ovu vanrednu konferenciju kako bismo svi zajedno učinili više za Vaš narod! Nećemo mirno gledati ovo stradanje muslimana!' – rekao mi je za vrijeme kratkog zadržavanja u svečanom salonu Aerodroma. U Kasru'l-mu'temeru, palači za važne skupove, konferenciju je sutradan otvorio suveren Saudiske Arabije, kralj Fahd, Čuvar i Sluga dvaju harema, kako je glasila njegova zvanična titula. Govorio je tečno i odvažno, pozivao se na međunarodno pravo i povelje, na vjerske obaveze svakog muslimana i svake članice OIC-a i isticao stradanja muslimana u Bosni. Konferencija je, po starom običaju u diplomatiji, imala dva kolosijeka: onaj službeni i onaj iza kulisa. Egipatski ministar vanjskih poslova Amir Musa, pakistanski ministar Mohammad Sattar, ministar vanjskih poslova Irana Ali Akbar Velajati i, naravno princ Selman, davali su ton dvodnevnom skupu. Saznao sam da u Ankari turski predsjednik Turgut Ozal živo prati sve što se događa u Džedi. Navečer, nakon prvog dana rada, pojavio se nacrt rezolucije koja bi sutra trebala biti usvojena. Taj draft bio je suviše mlak i općenit, bez obaveza i rokova. Silajdžić i Šaćirbegović su nervozno šetali po hotelskoj sobi razočarani 'milijardom muslimana'. Najednom je zazvonio telefon: zvao je Velajati. Sutradan je nacrt u bitnome prerađen. Bili smo zadovoljni i čekali smo usvajanje rezolucije. Tada smo saznali da je konferenciju ljutito napustio Lord Owen, međunarodni posrednik u pregovorima za BiH, očito nezadovoljan novim nacrtom rezolucije. Rezolucijom su muslimanske zemlje od Ujedinjenih nacija tražile da ukinu embargo na uvoz oružja Bosni i Hercegovini. Ukoliko se ta odluka ne ukine do 1. februara 1993., muslimanske zemlje je neće poštovati. (...) Prije povratka domaćini su nam organizirali odlazak na umru. Obukli smo ihrame i zaputili se u Mekku. Sve predstave o haremu Ka'be, koje steknemo gledajući ovo zdanje na slikama i čitajući putopise, izgube se prilikom susreta s njom. Ugledao sam je kroz šumu stubova sa ulice. Izašli smo na trijem u blizini Zemzemova vrta. Hodočasnici me prepoznaše i počeše vikati. 'Bosna, Bosna'. Sjeo sam u jedan kut i klanjao dva rekata gledajući u impresivnu visoku Ka'bu. 'Bože, pomozi mome narodu nesretnom, usamljenom, koji živi daleko od svog središta', molio sam u svojim mislima, a onda krenuo da obavim obred uz upute arapskog vodiča koji je rastjerivao začuđene hodočasnike ispred naše grupe. 'Bosna, Bosna, neka Allah pomogne braću iz Bosne!' – uzvikivali su uplakani muslimani koji su ovdje došli sa svih strana svijeta. Sutradan smo poletjeli natrag u domovinu. Na ispraćaj, u salonu aerodroma u Džedi, princ Selman mi je prišao i gotovo šapatom rekao: 'Predsjedniče, dozvolite da Vam kažem da me, pred polazak na aerodrom iz Amerike nazvao Al Gore i prenio mi da će Amerika preispitati svoj stav prema embargu na transfer oružja u Bosnu i Hercegovinu'.“
Guverner države Arkanzas Bill Clinton upravo je bio pobijedio na predsjedničkim izborima i pripremao se da preuzme vođenje najveće svjetske sile. Al Gore je bio njegov zamjenik. Istinom se pokazalo, da su SAD postepeno mijenjale svoju politiku prema krizi u bivšoj Jugoslaviji, te kasnije preuzele inicijativu od evropskih zemalja.