Biografija

Odnosi sa Zapadom

S druge strane, tokom brojnih pregovora o budućnosti BiH, koji su trajali praktično cijeli rat, Izetbegović se, osim sa muslimanskim liderima, sreo sa gotovo svim ostalim značajnim državnicima tog vremena. Neki od njih su dolazili i u opkoljeno Sarajevo, poput francuskog predsjednika Mitterranada, brojnih funkcionera međunarodnih organizacija, te i brojnih američkih funkcionera, od kojih su trojica završili tragično na obroncima sarajevske planine Igman.
Izetbegović nije oklijevao oštro kritizirati politike vlada zapadnih zemalja prema ovdašnjoj krizi. Činilo mu se da međunarodna zajednica nema jasan i razrađen plan u BiH. Zbog toga je više puta pisao Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, tražeći hitnu vojnu intervenciju protiv Karadžićevih i Miloševićevih vojnih snaga. Alternativa ovome bila je dopustiti žrtvi da se sama brani ukidanjem embarga na naoružanje. Međutim, evropske vlade su bile neodlučne.
Možda je ponajbolja ilustracija Izetbegovićevog raspoloženja u posljednjoj trećini bosanskog rata njegov govor na samitu Organizacije za sigurnost i saradnju (OSCE), u Budimpešti 5. decembra 1994. godine. Evo nekoliko citata:
„Posljednji događaji u našoj zemlji ispunili su me gorčinom pa ću biti kratak i izravan. Ima odista nešto od ironije u činjenici da pred ovim visokim forumom organizacije koja je prije dvadeset godina stvorena radi sigurnosti i saradnje, i koja te dvije velike riječi ima u svom imenu, moram govoriti o nečemu što je sasvim suprotno tome: o nesigurnosti i nesaradnji.(...)
Jedan gospodin, visoki funkcioner, sa ciničnom ravnodušnošću objavljuje svijetu i narodu kome prijeti pokolj i uništenje – da su Srbi pobijedili. Kao da se radi o fudbalskoj utakmici, a on svira kraj!(...)
Pariz i London su od početka nastupili kao zaštitnici Srbije, blokirali Vijeće sigurnosti i NATO, i time spriječili sve korake zaustavljanja srpskog napadačkog rata. (...)
U Bosni se radi o sukobu između demokratije i najcrnjeg nacionalizma i rasizma. Naši protivnici priznaju samo jednu (svoju) naciju, priznaju samo jednu (svoju) vjeru, samo jednu političku stranku. Sve što nije njihovo osuđeno je na istrebljenje. Čak su i groblja preorana. Pročitajte posljednji izvještaj specijalnog izvještača Ujedinjenih nacija gospodina Mazowieckog o tome šta se radi na teritorijama pod kontrolom napadača! Upitao bih neku gospodu koja predano rade na tome da od ovog čudovišta što sebe zove „republikom srpskom“ naprave državu – a neki od te gospode sjede i u ovoj Sali – hoće li sutra raditi na tome da ta „republika“ bude priznata i da njeni tvorci sljedeći put sjede ovdje sa nama? Upitao bih tu gospodu hoće li, spremaju li se da tu tvorevinu, zasnovanu na nasilju i genocidu, danas-sutra pozovu u porodicu civiliziranih zemalja?(...)
U oslobodilačkim ratovima ima neka neuhvatljiva veličina koja se opire analizama. Stoga se neki vojni i politički analitičari na Zapad stalno varaju u prognozama. Naš narod se bori za slobodu, ili više od toga, za opstanak. Takva borba se obično teško vodi, ali teško i gubi. Nijedan oslobodilački rat u posljednjih pedeset godina nije izgubljen. Ne znam zašto bi bio naš. Niko i ničim ne može prisiliti 150.000 vojnika da polože oružje. Preporučio bih svakom da o ovoj činjenici vodi računa i zbog nas i zbog sebe. Nadam se da mi prijatelji Bosne neće zamjeriti na ovim riječima, a za one druge, nakon svega nije me briga. Hvala!“
Izetbegoviću se često činilo da se, ustvari, čekalo na vojni poraz vlade u Sarajevu. Ovo je kod njega izazvalo snažno ogorčenje koje, kao u ovome govoru na samitu OSCE-a, nije mogao sakriti. U svojim biografijama, zapadni posrednici, poput Davida Owena ili Richarda Hoolbroka, Izetbegovića su okarakterizirali kao čovjeka s kojim je vrlo mučno pregovarati. Teško je donosio odluke, a i kada bi ih donio, nije bilo sigurno da li će ih uskoro mijenjati. Nije bio (sablasno) ležeran poput, recimo Miloševića, koji je uz viski, onako pomalo šeretski, povlačio linije između života i smrti ljudi na terenu. Nije bio ni fanatični povijesni idealist poput Franje Tuđmana, koji je sanjao da od Hrvatske pošto-poto napravi državu sa najvećim (banovskim) granicama iz njene povijesti. Izetbegović, također, iza sebe nije imao ni snažnu vojsku koja bi mu pomogla u pregovaračkom procesu. Na svojoj strani imao je tek legalitet, pravdu i istinu. No, upravo su ove stvari u ratu vrlo relativne, jer silu argumenata ovdje tuku argumenti sile, pa je u pregovorima morao taktizirati do te mjere da je međunarodnim posrednicima, tim nestrpljivim karijeristima, išao upravo na živce.
No, većina njih, kada se stvari sumiraju i postave na vagu, ipak je Izetbegovića visoko cijenila. Bilo im je jasno da je u odnosu na svoje političke i vojne protivnike, ostale sudionike bosanskohercegovačke krize, bio moralna gromada. Smatrali su ga ozbiljnim čovjekom koji je kroz život bio spreman za svoje ideale ići u zatvor. Rat je, uistinu, bio najveće iskušenje upravo za moralnu stranu Izetbegovićeve ličnosti. Ovo su naročito zapažali intelektualci iz zapadnog svijeta, sa kojima je Izetbegović izgleda imao više sreće nego sa političarima. Francuski filozof Bernard Henry Levy bio je upravo očaran Izetbegovićevom ličnošću, o čemu je pisao u pariskom „Le Mondu“. Madridski list „El Mondo“ proglasio ga je 1995. nakon zaključenja Dejtonskog sporazuma ličnošću godine. Mnogi univerziteti dali su mu počasne doktorate, a njegovo razumijevanje politike promoviralo ga je u ličnost koja je unaprijedila demokraciju. Recimo, dobio je međunarodno priznanje za unapređenje demokracije Centra za demokraciju u SAD-u, zatim priznanje Foruma Crans Montana za razvoj demokracije, te još niz priznanja u zemlji i inostranstvu. Sa svoje strane, upitan šta nakon brojnih susreta misli o svjetskim državnicima, Alija Izetbegović je odgovorio:
„Ti ljudi obično opkoljeni pompom, policijom, svim onim što kod mase stvara utisak da se radi o vanrednim ljudima. Međutim, to su potpuno obični ljudi, neki čak i vrlo prosječni. Svi mi političari manje-više smo takvi. Osim možda rijetkih pojedinaca, nema neko za koga bih rekao da mu se divim. Ima, naravno, onih koje simpatišem, recimo Clintona simpatišem zbog njegovog ležernog ponašanja, izgleda, nekog općeg odnosa. Možda ne znam da objasnim, jednostavno imam utisak da je dobar čovjek i, da sam američki glasač, ja bi glasao za njega. Kohl je izvanredan čovjek, susretao sam i Mitterranda tri puta, zatim Chiraca.(...) Nisu oni neki velikani, ali ni za jednog od prvih ljudi ne bih mogao reći da su ispod prosjeka.“