Biografija

Novogodišnja poruka

U novogodišnjoj poruci ('94 – '95) građanima Bosne i Hercegovine, između ostalog, Izetbegović je poručio: „Rat ne smije trajati ni jedan dan duže nego što mora, ali ni mir se neće i ne može prihvatiti po svaku cijenu. Stoga ćemo pregovarati gdje god možemo, ali i ratovati ako moramo!“
Ispalo je da se mora ratovati još deset mjeseci.
Za Prvi mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Izetbegović je u Domu Armije u Sarajevu održao govor, koji je završio sljedećim riječima:“Naš cilj je Bosna slobodnih ljudi, Bosna u kojoj će se poštovati čovjek i njegova prava. Konceptu jednonacionalnih, jednovjerskih i jednostranačkih paradržava – kažem to u množini – mi suprotstavljamo naš koncept slobodne i demokratske Bosne. Mržnji i netrpeljivosti mi suprotstavljamo demokratiju i toleranciju. (...) Svaki narod ima svoju obećanu zemlju. Naša obećana zemlja je Bosna. Pozivam vas da se za nju izborimo!“
Tako je nekako i bilo. Mnogi povjesničari će reći da je upravo krajem marta 1995. Armija BiH dobila ključnu bitku oslobodivši planinu Vlašić, iznad Travnika. U ovoj gigantskoj operaciji učestvovalo je čak 21 hiljada boraca, sa generalom Mehmedom Alagićem na čelu, komandantom Sedmog korpusa. Pored oslobođenog teritorija (51 km kvadratni), te velikog strateškog preokreta na tom dijelu ratišta, značaj ove bitke bio je i psihološki. Ovo je bila prva velika pobjeda u nizu pobjeda Armije BiH u završnici rata. (Ostat će zabilježeno da su to učinile jedinice Sedmog korpusa, značajno pomognute Sedmom muslimanskom, Četvrtom muslimanskom, te Gardijskom brigadom Glavnog štaba.)
Nažalost, sukobi su odnosili žrtve. Neko, valjda Marfijevo, pravilo kaže da odlaze upravo najbolji. Zašto? – niko ne zna, ali to se potvrdilo i 28. maja 1995., kada je srušen helikopter u kojem se sa pratnjom nalazio dr. Irfan Ljubljankić, koji je u trenutku pogibije vršio dužnost Ministra vanjskih poslova BiH. Irfan je tada bio Izetbegovićev lični prijatelj, cijenio ga je kao hrabrog i poštenog čovjeka, pa je nesretnu smrt svog ministra naročito teško podnio.
„Ne volim telefonske pozive. Otkako je rat počeo, nikada mi nisu donosili lijepe vjesti. Tog jutra – bio je 28. maj 1995. – oko šest sati pozvao me general Delić i glasom koji nije slutio na dobro, rekao mi.'Imam veoma tužnu vijest za Vas'. Napravio je malu stanku i nastavio:'Sinoć je iznad Kninske krajine oboren naš helikopter u kojem se nalazio ministar Ljubljankić'.(...) Oko podneva saznalo se da je stradala kompletna naša delegacija koja se vraćala iz posjeta Cazinskoj krajini. U četveročlanoj delegaciji su se, pored ministra Ljubljankića nalazili i dr. Izet Muhamedagić, zamjenik ministra pravde, dr. Mensur Šabolić, službenik naše Ambasade u Zagrebu i major Fadil Pekić, pratilac dr. Ljubljankića. Poginula su tri člana posade – Rusi, koji su za 'visoku nadnicu za strah' pilotirali helikopterom na ovoj pogibeljnoj liniji.“