Biografija

Tragedija Srebrenice

A onda, se u julu 1995., kao završni najopakiji zavoj u spirali bosanske nesreće, dogodila Srebrenica, nezapamćen masakr između osam i deset hiljada Bošnjaka i četiri puta toliko nepovratno unesrećenih. Ovim operacijama srpske vojske upravljao je direktno general Ratko Mladić, kojeg je tužilaštvo u Haagu osumnjičilo za izvršen genocid nad Bošnjacima ovog regiona. Dok su borbe još trajale, Mladić i Karadžić bezbrižno su igrali šah, čekajući da se krvavi posao završi.
Potpuno je jasno da su za ovaj masakr, uz srpsku vojsku odgovorne jedinice UN-a koje su trebale odbraniti Srebrenicu. Podsjetimo se da je u trenutku napada Srebrenica bila demilitarizirana zona pod navodnom zaštitom snaga UN-a, dok su Bošnjaci uglavnom predali oružje, pomalo naivno vjerujući da će ih u slučaju srpskog napada širih razmjera zaštititi UNPROFOR. Međutim, reakcije su izostale, a Izetbegović je uzalud slao pisma okolo, pa i samom Clintonu. Kasnijom analizom bit će manje više jasno utvrđeno da su reakciju snaga UNPROFOR-a spriječili tadašnji najviši funkcioneri UN-a, sa Jashushijem Akashijem i Boutrosom Ghalijem na čelu.
Međutim, svoj dio odgovornosti za srebreničku tragediju snosila je i bosanska politička i vojna vlast. Toga je bio svjestan i sam Izetbegović koji je u svojim memoarima napisao: „Kad se dogodi tragedija ovog obima, nema nevinih. Svako je od nas kriv što je moguć svijet u kojem je moguća Srebrenica. Svako mora vjerovati da je mogao učiniti više. Ja nisam bio sasvim zadovoljan aktivnošću Armije u kritičnim trenutcima, činilo mi se da 'pipkavo' obilazi oko četničkih položaja. Vojnici smatraju da su učinili sve što je tim prilikama bilo u njihovoj moći. U samoj Srebrenici stalno je tinjao sukob između civilnih i vojnih vlasti. U svakom slučaju, sloga nije bila na visini trenutka. Djelimično je to rezultat psihološke situacije u zatvorenom gradu u kojem se krajnje teško živjelo.“
S obzirom na tradicionalno odmjeren ton svojih bilješki, iz prethodnog citata jasno je da je Izetbegović smatrao da su lokalne vojno-civilne vlasti djelimično odgovorne za slabu organizaciju otpora Mladićevim trupama. Već tokom rata, a naročito poslije, u javnosti su se pojavile spekulacije da je „Srebrenica zamijenjena“ za neki drugi teritorij, te da je ispala žrtvom globalne strategije vlasti u Sarajevu. Upravo kada je o ovome riječ, indikativan dio memoara bosanskog predsjednika jeste onaj gdje iznosi svoj stav da zbog ukupnih okolnosti koje su vladale još 1993. godine, evakuaciju stanovništva smatra razumnom solucijom.
„U samom gradu situacija je bila u svakom pogledu vrlo loša. Povremeno je nedostajalo hrane, a nedostatak soli bila je svakodnevnica. (...) Zbog teške situacije često su iznošene ideje o zamjeni Srebrenice i preseljenju stanovništva, ali su te ideje odbacivane. To je bio rezultat savjetovanja sa političkim i vojnim rukovodstvom Srebrenice. Oni su vjerovali da se mogu odbraniti. Meni se činilo da je situacija, u slučaju masovnijeg neprijateljskog napada neodrživa i bio sam za evakuaciju, ali nisam insistirao. Koliko se sjećam, ni vojnici nisu bili za evakuaciju.“
Kako će konačno izgledati mozaik odgovornosti za srebreničku tragediju još nije poznato. Nisu istraženi svi relevantni dokumenti, nisu saslušani svi svjedoci, mišljenja su protivriječna. Međutim, već sada, može se reći da se sam Izetbegović nije osjećao odgovornim. Smatrao je da je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći. Buduća istraživanja će, ako se ikada provedu, ovo potvrditi ili demantirati.