Biografija

Pregovori u Daytonu

U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa mačem nad glavom Bosne. Narod, napadnut od brojno jačih i bolje opremljenih neprijatelja, bio je izložen teškom stradanju, a mir koji se nudio uvijek je bio suprotan ne samo mojim principima nego i elementarnoj pravdi. Teško sam mogao prihvatiti takav mir, a još teže vratiti se kući sa porukom sa se rat nastavlja. Moje dileme su bile teške. Osjećao sam se kao razapet“
Ovako je Izetbegović počeo svoj Dejtonski dnevnik. Tako je, eto, i sam priznao ono što su primijetili mnogi: odluke je nerado donosio, sto puta je mjerio da bi jednom presjekao. Ali ovaj put nije bilo uzmaka, čini se da je cijela međunarodna zajednica, predvođena Amerikancima, bila složna u jednom – mirovni sporazum, kakav takav, se jednostavno morao donijeti.
Slutilo se da će „kompromisi“ biti itekako bolni. I dok je za srpsku, pa dijelom i za hrvatsku stranu ( barem onog dijela koji je predstavljao Tuđman), ova riječ značila koji procent teritorije više ili manje, koja institucija ovamo ili onamo, dotle je bosanska strana imala ulog u pravdi, moralu, životima ljudi... Radilo se o tome da su, prije svih Milošević, pa potom i Tuđman, izabrali rat, dok je bosanskom predsjedniku ovaj bio nametnut. Zbog toga je faktor morala bio važan samo jednoj strani, drugim dvjema – ne. Oni su unaprijed ukalkulirali cjenjkanje teritorijem, gdje su glave ljudi tek bile, uglavnom pojeftina, moneta za potkusurivanje. Neka vrsta kolateralne štete na putu ostvarenja velikodržavnih ambicija dvaju „velikana“.
Deset dana prije početka pregovora, na sjednici Izvršnog odbora SDA, Izetbegović je definirao ciljeve tzv. bosanske strane u 16 tačaka. Ugrubo uzevši, ove tačke su predviđale cjelovitost zemlje, prisustvo međunarodnih snaga u provedbi mira, nastavak gonjenja ratnih zločina, te je rečeno da se ne smije „odstupiti od Brčkog“. Ispod ovog minimuma, bio je imperativ, nije se smjelo ići. Ali, kao što će se kasnije vidjeti, ko sa đavlom tikve sadi...
Ubrzo su u vojnoj bazi Wright Petterson počeli iscrpljujući pregovori. Osnova je bio plan Kontakt grupe, teritorijalna podjela na omjer 51:49 u korist Federacije, te labava zajednička vlada, čije je nadležnosti tek trebalo utvrditi. Ovako je Izetbegović opisao dio atmosfere prvog dana: „Zvanični ručkovi su pozornica usiljenih osmjeha, taštine, izvještačenosti i glume, i sve je to začinjeno hranom koju ne volite. Takvi ručkovi bili su sastavni dio protokola pregovora u Daytonu i ja sam ih, koliko sam god mogao, izbjegavao. Upravo sa službenim ručkom u hotelu „ Hope“ (nada), zvanično su počeli pregovori. Bilo je to prvog novembra 1995. U delegaciji su pored mene još bili i Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Jadranko Prlić, Miro Lazović, Ivo Komšić, i Muhamed Šaćirbegović. Kao pravi eksperti: Kasim Trnka, Kasim Begić i Džemil Sabrihafizović.“ Nakon ručka održana je plenarna sjednica. Govorili su Waren Christopher, Carl Bildt, Tuđman, Milošević i Izetbegović.
Drugi dan pregovora, drugog novembra, bosanska delegavija sastala sa Tuđmanom, uz Holbrookeovo posredništvo. Raspravljano je o pitanjima uspostave Federacije i o problemima koje je prate.
Trećeg novembra Izetbegović je održao sastanke sa ministrima vanjskih poslova Francuske, Njemačke, Velike Britanije i Rusije. Sve četiri delegacije su istakle važnost pregovora i ponudile pomoć svojih vlada u mirovnom procesu. Ist dan Izetbegović je imao i svoj prvi dejtonski sastanak sa Slobodanom Miloševićem. O tom susretu zapisao je ovo: „Nisam siguran da dobro poznajem Miloševića, ali često mi se činilo da su on i njegova politika dvije različite stvari. Teško sam mogao uskladiti ono što on radi sa utiskom o njemu kao čovjeku. Jer, on nije odbojna ličnost. Istina, uvijek je pomalo pijan – ili se tako doima – i raspoložen za razgovor. Izgleda kao da vjeruje u ono što govori. Sigurno je hrabar, ali ne bih rekao da je dvoličan. Možda jeste podvojena ličnost, ali to je nešto drugo. Međutim, čini se da je ona druga, zla strana njegove ličnosti nadmoćnija, tako da Milošević neizbježno proizvodi zlo.“ Jedan detalj sa dejtonskog pregovora možda može ilustrirati ovaj protivriječan stav.
„Nakon dugih pregovora i natezanja, on je jednog dana iznenada promijenio svoj stav o pitanju Sarajeva i uglavnom prihvatio naš zahtjev. Izlazeći iz sobe, Silajdžiću i meni se obratio riječima: 'Lako je vama, dobili ste Sarajevo, a meni sad valja šljem na glavu pa među one budale'. Ciljao je na Krajišnika i Koljevića, koji su u drugoj zgradi nestrpljivo čekali rezultat. Ne mislim da je tada glumio. Naprotiv, uvjeren sam da je to bio njegov iskren stav o društvu oko Karadžića.“
Nekoliko narednih dana uglavnom je razgovarao o detaljima uređenja Federacije. Smjenjivali su se međunarodni posrednici te nekoliko funkcionera iz Hrvatske, Mato Ganić i Gojko Šušak.
Sedmi dan Izetbegović se sastao u četiri oka sa Holbrookeom. Zaključili su da je postignut izvjestan napredak u pogledu Federacije, ali se nije mrdnulo naprijed ni milimetar kod pitanja Sarajeva.
Srbi su tražili podjelu grada, američki stav bio je da Sarajevo bude „Federalni distrikt“ u okviru Federacije. Sa izbalansiranim rukovodstvom i jedinstvenom policijom. Izetbegović se uglavnom saglasio sa Amerikancima. Sa srpske strane opet su na stolu bili razni nadvožnjaci, podvožnjaci, bajpasi..., razna čuda – samo da bi se zadržalo što više osvojene teritorije i nacionalni ekskluzivitet na istoj.
Desetog novembra održana je ceremonija potpisivanja sporazuma o Federaciji BiH. Izetbegović je to prilikom, između ostalog, rekao: „Današnji dan ja ću nazvati historijskim. Ostavit ću historičarima da u nekoj daljoj budućnosti ocijene njegov značaj. A oni će suditi ne po danas rečenom nego po učinjenom. Ovaj ću dan radije nazvati danom naše odlučnosti ili danom naše nade, kako je to upravo rekao državni sekretar g. Christoper.“
Tuđman je u svom govoru, kako svjedoči Izetbegović, Federaciju tretirao kao državu i govorio o njenom odnosu sa Hrvatskom. „Nisam volio Tuđmana. Bilo je nešto skorojevićkog u njegovom ponašanju, a njegov protokol bio je na granici kiča. Uvijek je htio da uzme komad Bosne – veći- manji. Nisam čitao njegovu doktorsku disertaciju,ali mi je poznato da se ticala banovine Hrvatske uspostavljene 1939. sporazumom Maček i Cvjetkovića. Banovina je bila po njegovoj mjeri i ukusu jer je uključivala i velike dijelove Bosne. Pretpostavljam da je sa zadovoljstvom čitao Huntingtona. Ustvari, Huntingtonov 'sukob civilizacija' pružao je dobro teoretsko opravdanje za njegove apetite prema Bosni.“ Pa ipak, pored nesumnjivih antipatija, Izetbegović je pokušao objektivno odvagati i „unutrašnji“ aspekt Tuđmanove politike: „Tuđman je bio jedino za Hrvatsku a drugo za Bosnu i cijeli svijet. Njegove zasluge za Hrvatsku su neprocjenjive. Položio je temelje hrvatske države koja će jednog dana – kada on ode – postati demokratska i napredna zemlja. Njegove zasluge za Hrvatsku su trajne, njegove pogreške privremene i popravljive. Što se tiče njegovog utjecaja na zbivanja u Bosni, stvari stoje uglavnom obrnuto.“
I dok je stvar sa Federacijom nekako išla naprijed, ukupni mirovni aranžman bio je i dalje pod velikim upitnikom. Prošlo je više od deset dana pregovora, no, suštinski se nije maklo s mjesta. Izetbegovićevo zdravstveno stanje bilo je loše. Slabo je jeo, osjećao lupanje srca, noću se budio. Izgleda da je Holbrooke primijetio ove promjene, pa je Izetbegoviću iznio neočekivanu ponudu: ako želi, neka jedna od kćerki ili sin dođu u Dayton da budu s njim. Izetbegović se zahvalio na ovoj ponudi, odbio je, ali je vidio da Holbrooke nema namjeru lahko odustati. Istovremeno, činilo mu se da je svaki dan bliži infarktu. Nažalost, sumnje su se obistinile tri mjeseca kasnije. Izetbegović je bio siguran da je srčane smetnje „zaradio“ u Daytonu.
Sljedeća dekada bila je ispunjena pregovorima o mapama. Holbrooke je izložio srpsku varijantu, koja je bila neprihvatljiva za bosansku stranu. Britanci su pritiskali bosansku stranu da prihvati nepovoljne mape, sa velikim koridorom kod Brčkog. Izetbegović i Silajdžić ovaj put su bili odlučni, neće popustiti pod pritiscima.
Trinaesti dan se pronijela vijest o neposluhu bosanskih Hrvata Tuđmanu. Zubak je odbio da se saglasi sa predajom Poasvine Srbima, što je Tuđman ranije već prihvatio, a možda i dogovorio za „čistu Baranju“. „To će biti s tobom ili bez tebe“ – navodno je Tuđman rekao Zubaku. „Onda bez mene“ – odgovorio je Zubak.
Osamnaesti dan pregovora bio je ključni za cijeli tok pregovora: Milošević je odlučio „predati“ Sarajevo! Ovaj hit događaj Holbrooke opisuje ovako: „U subotu poslijepodne, pozvao sam Miloševića da malo prošetamo unutrašnjim dijelom kompleksa. Ogorčeno sam se požalio da će njegovo ponašanje dovesti do prekida razgovora i onda sam se skoncentrisao na Sarajevo. 'Neka se pitanja mogu ostaviti po strani', rekao sam, 'ali Sarjevo se mora riješiti u Daytonu'. 'U redu', odgovorio je smijući se. 'Danas neću jesti, sve dok ne riješimo Sarajevo'. Nešto kasnije dok sam razgovarao sa Hillom i Clarkom, vrata mog apartmana otvorila su se bez upozorenja i Milošević je upao. 'Bio sam u vašem susjedstvu i nisam želio proći pored Vaših vrata a da ne pokucam'. Bilo je jasno da ima nešto važno da nam kaže. 'U redu, u redu', rekao je i sjeo. 'Do vraga sa vašim DC modelom: to je prekomplikovano, neće uspjeti. Ja ću riješiti Sarajevo. Ali još ne smijete razgovarati o mom prijedlogu ni sa kim iz srpske delegacije. Moram razraditi tehnologiju kasnije, kad sve bude riješeno'. 'Kažem vam', nastavio je, 'Izetbegović je zaradio Sarajevo ne napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo'.(...) Dok je govorio, Milošević je na mapi iscrtao dio Sarajeva koji je bio spreman dati Muslimanima. Chris Hill se odmah usprotivio: bio je to krupan ustupak, ali to nije cijeli Grad. Milošević je za Srbe zadržao Grbavicu, ključni dio sa druge strane rijeke. Iako je to bio dramatičan korak naprijed, Miloševićev prijedlog nije u potpunost ujedinjavao Sarajevo. Kada je Hill ukazao na to, Milošević je planuo. ' Dajem Vam Sarajevo', gotovo je vikao na Chrisa, 'a vi govorite takve gluposti'. Rekli smo Miloševiću da će Izetbegović vjerovatno odbaciti njegov prijedlog, 'iako predstavlja veliki korak u pravom smjeru. Hill i ja smo odmah otišli kod bosanskog predsjednika, Izetbegović nije priznao važnost ponude, nego se usmjerio samo na njene nedostatke. 'Sarajevo ne može postojati bez Grbavice', rekao je sa žarom. Dio koji je Milošević želio zadržati za Srbe zadirao je direktno u centar grada, a zapadnim novinarima bio je poznat kao snajperska aleja. Ipak smo svi zaključili da su pregovori o Sarajevu ušli u novu fazu. Uzevši Mapu sa detaljno upisanim ulicama Sarajeva,Hill,Clark i ja otišli smo u Miloševićev apartman.Počeli smo proučavati svaki put i svaku crtu terena.Milošević je izgledao popustljiv.Hill je predskazao da ćemo sljedećeg dana dobiti cijelo Sarajevo ako se budemo držali našeg stava.Odjednom nas je preplavio osjećaj nade i otišli smo kao na krilima.“Tako je dobiveno Sarajevo.Jedan Izetbegović veliki cilj bio je postignut.Nakon ovog,Milošević prihvatio i arbitražu za pitanje Brčkog, te je uz neke detalje sporazum gotovo pripremljen.
Dvadesetog novembra sporazum je postignut, te uz prisustvo američkog predsjednika, svečano parafiran. Potpisan je 14. decembra u Parizu. Time je uspostavljen mir u Bosni.