Biografija

Povlačenje u mirovinu i smrt

U međuvremenu, prolazile su tugaljive godine postdejtonskog perioda, a s njima i godine Izetbegovićevog života. Svoj posao u Predsjedništvu BiH sve je teže podnosio, manjkalo je svježine i koncentracije. Pred izbore septembru 1998. godine ozbiljno je razmišljao da se ne kandidira. U maju te godine napisao je pismo koje je bilo naslovljeno „mojim prijateljima“ i uputio ga na tridesetak adresa. Izrazio je želju da se povuče. No, stranačke kolege smatrale su da predizborni period nije zgodan za ovaj čin. Tako je ostavka odgođena za sljedeći milenij, dakle, sve dok 2. juna 2000.godine.
Bio je petak, vraćajući se sa džume, Izetbegović je donio je neopozivu odluku: odlučio se povući! Pozvao je svog dobrog poznanika Senada Hadžifejzovića, urednika RTVBiH, i zatražio mu termin da saopći važnu vijest. Bio je to utorak, 6. juna 2000. Izetbegović se pojavio u Dnevniku TVBiH u 19.30 sati i pročitao sledeću izjavu:

„Dragi građani Bosne i Hercegovine,
želim Vas obavijestiti o svojoj odluci da se po isteku mandata moje sadašnje funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH povučem iz Predsjedništva, što znači 12. oktobra ove godine.(...) Razloga za moje povlačenje ima više, a glavni su moje godine (u augustu navršavam 75 godina) i moje zdravlje. Posao člana predsjedništva u ovim uslovima zahtjeva fizičku i nervnu kondiciju koju ja nemam. Zahvaljujem se svim koji su me podržavali u proteklih deset teških godina naše povijesti. Želim da se ostvari san bosanskih patriota o cjelovitoj, demokratskoj i prosperitenoj Bosni i Hercegovini.“
Nakon izjave, voditelj dnevnika Hadžifejzović mu je postavio dva pitanja. Prvo je bilo šta smatra svojim najvećim rezultatom. Odgovorio je da je to nezavisnost BiH.
„U 1991. – 1992. godini postojala je realna opasnost da Bosna i Hercegovina postane provincija „-velike Srbije“. Ja sam to spriječio i to smatram svojom najvećom zaslugom!“.
Drugo je pitanje bilo logični nastavak prvog: šta Izetbegović smatra svojim najvećim neuspjehom?
„Spor proces uspostavljanja cjelovite, demokratske i prosperitetne Bosne i Hercegovine u miru“ – odgovorio je.
Po isteku mandata, Izetbegović je ispraznio ladice svog stola u zgradi Predsjedništva u kojoj je sjedio skoro punih deset godina. Bio je 15. oktobar 2000. godine. „Ne volim rastanke, ali nisam osjećao tugu“ – zapisao je u memoarima.
Sumirajući život zapisao je i ovo: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bi se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“ Svoje političke aktivnosti nastavio je u prostorijama SDA. Uglavnom se bazirao na pisanje memoara, primao je goste. Gotovo svi državnici koji bi iz svijeta dolazili u BiH u svoj protokol ubacivali su posjetu Izetbegoviću. Ali uskoro je bolest postala jača od tijela i Alija je morao u bolnicu. Kao da se sam pripremao za smrt, u posjetu su mu, jedan po jedan, došli svi njegovi aktuelni i bivši prijatelji, te nekoliko svjetskih ličnosti poput bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona ili turskog premijera Erdogana, koji je mahsuz avionom sletio u Sarajevo, kako bi u bolnicu posjetio svog prijatelja.
Alija Izetbegović je umro 19. oktobra 2003. godine. Taj dan, kao i sljedeći, kao da se nebo izlilo na bosanski glavni grad. Duge kolone ljudi, Bosanaca i Hercegovaca, ali i brojne delegacije iz cijelog svijeta, željeli su mu odati posljednju počast.

Alija Izetbegović sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.